Opći porezni zakon (Nar. nov., br. 127/00, 86/01 i 150/02) dopušta ustupanje, zalaganje i pljenidbu potraživanja koje porezni obveznik ima prema poreznom tijelu, a u cilju bržeg i efikasnijeg poslovanja. (čl.23.) Isto tako omogućen je prijeboj poreznih dugova sa nespornim ili pravomoćno utvrđenim poreznim obvezama. (čl.115.) Imajući u vidu činjenicu da je porezno-pravni odnos u suštini društveni odnos u kojem su sudionici s jedne strane država koju zastupa Porezna uprava i s druge strane porezni obveznik i osobe koje jamče za plaćanje poreza, odnosno da je to istovremeno i obvezno pravni odnos zakonodavac je omogućio slobodno raspolaganje pravima koja proizlaze iz tog odnosa. Bez obzira na činjenicu da je OPZ u primjeni već duži niz godina ove mogućnosti u praksi se dosta rijetko koriste, a pojavljuju se i izvjesne nedoumice kod primjene. Imajući to u vidu pokušali smo u ovom članku otkloniti eventualne dileme vezane za primjenu ovih odredaba OPZ-a.

