U uvjetima sve veće globalizacije zbivanja, sve lakše komunikacije i sve većih mogućnosti prijenosa kapitala, rada, roba, usluga, intelektualnog vlasništva i sl. Republika Hrvatska zaključuje sve više ugovora o socijalnom osiguranju i ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja kako bi se što intezivnije uključila u taj neizbježni globalizacijski proces. U tom procesu sve se više radnici jedne države upućuju od strane svog poslodavca na rad u druge države što zahtjeva međudržavnu regulaciju odnosno sklapanje međudržavnih ugovora i to posebice za područje mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te plaćanje poreza na dohodak od nesamostalnog rada. Međunarodni ugovori su po svoj snazi iznad domaćeg zakonodavstva o čemu se posebno mora voditi računa u slučaju upućivanja radnika na rad u drugu državu. Obračun i plaćanje obveznih doprinosa i poreza na dohodak za izaslane radnike je složen zahvat i zahtjeva nešto više truda kako od strane samih poslodavaca koji radnike upućuju u inozemstvu tako i od involvirane državne administracije i javne uprave. Detaljno o ovoj problematici, nekim prijepornim pitanjima te praktičnim rješenjima pišemo u ovom članku.
