Radni odnos zasniva se ugovorom o radu. Ugovor o radu je, rekli bismo, temeljni izvor prava i obveza u radnom odnosu koji postoji između radnika i poslodavca. No, u radnom odnosu radnik i poslodavac dužni su poštivati i propise vezane uz radni odnos. Osnovni propis o radu je Zakon o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95 – isp., 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 – isp., 30/04 i 137/04 – proč. tekst; u nastavku teksta: ZR). Također, člankom 9. stavkom 1. ZR-a propisano da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom. Kako vidimo, jedan od nabrojenih akata kojeg su se dužne pridržavati stranke u radnom odnosu je i pravilnik o radu. No, dužnost poštivanja pravilnika o radu postojat će samo onda ako je on donesen i na snazi. Naime, ZR kao opći propis o radu, pored ostalog propisuje i pravila vezana uz obvezu donošenja pravilnika o radu. Prema članku 130. ZR-a poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan je donijeti i objaviti pravilnik o radu kojim se uređuju plaće, organizacija rada, postupak i mjere za zaštitu dostojanstva radnika i druga pitanja važna za radnike zaposlene kod toga poslodavca, ako ta pitanja nisu uređena kolektivnim ugovorom. Posebni pravilnici o radu mogu se donijeti za pojedine odjele trgovačkog društva, poduzeća, odnosno ustanove ili pojedine skupine radnika. Istim je člankom propisano da ministar nadležan za rad može, uz prethodno pribavljeno mišljenje sindikata i udruga poslodavaca, pravilnikom propisati koja pitanja poslodavac mora urediti pravilnikom o radu. Do danas ministar za rad nije iskoristio ovlaštenje dano mu ZR-om. Dakle, pravilnik o radu mora obavezno donijeti poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika (najmanje 21), što ne znači da ga ne bi mogao donijeti i poslodavac koji zapošljava 20 ili manje radnika.
