Demokratska društva utvrđuju načelnu odredbu da svatko mora doprinositi podmirenju zajedničkih potreba sukladno svojoj ekonomskoj moći. Pojednostavljeno rečeno onaj tko više ima treba i više dati državi za zajedničke potrebe. To se ostvaruje ili bi se barem trebalo ostvarivati kroz realno plaćanje poreza. Veoma često građanin ili porezni obveznik, kako se terminološki u poreznim zakonima određuje građanin koji je dužan platiti porez po bilo kojem osnovu, nastoji platiti što manje poreza, odnosno onemogućiti državu da putem poreznih tijela točno utvrdi njegovu poreznu obvezu. Da bi se točno utvrdila porezna obveza potrebno je uredno voditi poslovne knjige i evidencije koje su propisane zakonom, a temeljem pravilno utvrđene porezne osnovice utvrđuje se porezna obveza. U tom smislu pravilnom utvrđivanju porezne osnovice mora se posvetiti izuzetna pozornost, budući da o njoj i propisanoj stopi ovisi pravilno oporezivanje. U slučaju da porezni obveznik ne vodi ili samo djelomično vodi poslovne knjige i evidencije ili ih netočno vodi tako da se temeljem istih ne može pravilno utvrditi porezna osnovica, onda se porezna osnovica utvrđuje procjenom. U tom smislu svi porezni sustavi pa tako i hrvatski poznaju institut procjene porezne osnovice, odnosno porezne obveze. Porezni obveznik treba izbjegavati situaciju da mu se porezna obveza utvrđuje procjenom, jer tu je nemoguće izbjeći subjektivizam. Uostalom i sama riječ procjena upućuje na to da se ne radi o točnom, temeljem poslovnih knjiga i vjerodostojnih isprava utvrđenoj poreznoj osnovici, nego se radi o procjeni, dakle o nastojanju da se približno točno utvrdi porezna osnovica. Bez obzira što će i porezno tijelo nastojati da utvrđena osnovica bude što više realna, ona je ipak stvar procjene. U tom smislu procjena ima i represivnu ulogu, a svaki porezni obveznik koji ne poštuje zakonom propisane obveze glede vođenja poreznih knjiga i evidencija, zna da se može suočiti sa situacijom da mu se porezna osnovica utvrđuje procjenom.
