Sudionici u obveznom odnosu dužni su ispuniti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Ako dužnik ne ispuni svoju obvezu ili je ispuni nepravilno obzirom na način, mjesto i vrijeme ispunjenja obveze vjerovnik može tužbom tražiti ispunjenje obveze i naknadu štete koja je nastupila uslijed neispunjenja ugovora, i to je redovna sankcija koja je predviđena radi neispunjenja obveza ugovora i taj put je obično dug, a pitanje je da li će vjerovnik u ovršnom postupku moći realizirati svoje potraživanje. Upravo zbog te činjenice postoje u pravu preventivna sredstva čijim se korištenjem vjerovnik osigurava, odnosno postiže veći stupanj sigurnosti u pogledu ispunjenja obveze i bez dugotrajnog sudskog postupka, dakle osnovni cilj tih sredstava je pojačanje ispunjenja sadržaja sklopljenog ugovora, a tek se u krajnjoj liniji pribjegava sankcijama u slučaju odustajanja ili nepravodobnog ispunjenja sadržaja sklopljenog ugovora. Značenje i unošenje preventivnih sredstava zaštite vjerovnika posebice dolazi do izražaja u uvjetima nelikvidnosti gospodarskih subjekata i poremećaja robno novčanih tijekova. Sva pravna sredstva koja stoje na raspolaganju vjerovniku radi osiguranja dijele se u dvije grupe: stvarna i osobna sredstva osiguranja obveze, a u stvarna sredstva osiguranja spadaju ona kod kojih vjerovnik stječe neko stvarno pravo na dužnikovoj stvari ili stvari treće osobe, a zajednička je karakteristika svih stvarnih osiguranja da su vezana za stvari i dijele njenu sudbinu. U osobna sredstva osiguranja dolaze ona kod kojih vjerovnik traži da se neka druga osoba obveže (jamstvo) ili da se dužnik jače obveže (ugovorna kazna). Sva pravna sredstva predviđena pojačanju i osiguranju ispunjenja preuzetih obveza imaju značenje sporednih uglavaka akcesorne prirode, slijedom čega se uvijek pretpostavlja postojanje pravovaljanog glavnog ugovora o čijem postanku i opstanku oni i ovise. U ovom članku autor obrađuje odustatninu i ugovornu kaznu kao sredstva jačanja ugovora.
